Vjerujem da je svima dobro
poznato kako je krajem 2012. god. klapsko pjevanje
upisano na reprezentativni UNESCO-v popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Uvrštenje klapskoga pjevanja na ovaj popis potvrda je njegove
vrijednosti i značaja, ne samo kao nacionalne već i kao dijela svjetske
baštine. U samom obrazloženju ovog rješenja između ostalog stoji: “...Pojam klapa povezan je s nastankom FDK u
Omišu. Omiški festival uvelike je zaslužan za promociju klapskog pjevanja i
prva je institucija koja je klapsko pjevanje prezentirala kao organizirani
oblik tradicijskog (a kasnije i umjetničkog) glazbovanja... Postanak Omiškog
festivala kao institucije inicirao je nastanak mnogih klapa. Tako je početkom
60-ih godina XX. stoljeća registrirano petnaestak organiziranih klapa, krajem
80-ih godina XX. stoljeća više od 200, a danas više od 400. Klapsko pjevanje se
u razdoblju od 60-ih godina XX. stoljeća sve više definira kao simbol
dalmatinskog (mediteranskog) identiteta...“
Jako sam ponosan, vjerujem kao i
svaki pravi Omišanin, na ovo priznanje i ulogu Omiškog festivala u tome. Ali,
kada već govorimo o ulozi FDK-a treba pojasniti neke stvari. Da li bi klapsko pjevanje bilo uvršteno na UNESCO-v popis da nije
bilo FDK? Što bi uopće bilo s klapskim pjevanjem? Kako bi ono danas
izgledalo i bi li uopće postojalo? Važnost festivala u očuvanju klapskog
pjevanja je ogromna. Ta zasluga prvenstveno pripada svim
onim velikim entuzijastima koji su utemeljili i podigli festival i tako možda
otrgli klapsko pjevanje trajnom zaboravu. Koji su još početkom 70-ih godina
prošlog stoljeća postavili jasna pravila i definicije što je uopće klapa i
klapsko pjevanje. Međutim, kada govorimo o samom projektu uvrštenja klapskog
pjevanja na UNESCO-v popis onda tu, na žalost, prestaje svaka veza s FDK-om.
Zašto? Zato što je Omiški festival propustio priliku da sudjeluje u realizaciji
tog projekta, a mogao je, zapravo, morao je.
Predsjednik HUK-a Tonko Podrug simbolično
u ime svih klapa prima povelju UNESCO-a
iz ruku ministrice kulture Andree Zlatar Violić
Kako je onda uopće došlo do ovog
velikog projekta? Tko je glavni krivac za ovakav uspjeh klapskog pjevanja? Da vam
to pojasnim prenijeti ću riječi iz razgovora s predsjednikom Hrvatske udruge klapa gosp. Tonkom Podrugom: “Prvi i jedini koji je sebe dao u tome i vodio cijeli projekt
je prof. Joško Ćaleta etnomuzikolog
zaposlen na Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu. On je osmislio
što i kako? Ministarstvo kulture je bilo nositelj projekta, a nas nekoliko klapaša iz HUK-a je odradilo cijeli posao, najviše Jurica Bošković, pisalo tekstove i prikupljalo potrebne materijale. Omiškom festivalu je poslano
nekoliko upita za sudjelovanjem u projektu, da pomognu materijalima. Nikad nisu
odgovorili niti na jedan mail i na niti jedan način nisu sudjelovali u tome.
Udruga je prvenstveno pripremila Zakon o očuvanju baštine što je izglasan u
Saboru, koji je potpisao tadašnji ministar kulture Božo Biškupić, a zatim je
slijedilo UNESCO-vo priznanje. HUK trenutno, na žalost, radi najviše po
Zagrebu. Projekti su vezani uz nastupe zagrebačkih klapa. Tražimo što i kako
dalje raditi? Svaka suradnja je dobrodošla. Meni je osobno uvijek bilo žao što
s FDK-om nikad nije bilo zajedničkog jezika. Oni su nas uvijek doživljavali kao
neku vrstu konkurencije... bez veze... umjesto da zajedno surađujemo.“
Kao potkrepu ovim
Tonkovim tvrdnjama u prilozima su dopisi koje su u ime udruge pisali neki od klapskih voditelja i entuzijasta. U rješenju iz Ministarstva kulture zanimljivo
je primijetiti da je na popisu svih subjekata kojima se ono dostavlja na prvom
mjestu upravo Hrvatska udruga klapa. I na kraju svega, u foayeu splitskog HNK u
ime svih klapaša, a iz ruku ministrice kulture A. Zlatar Violić, Tonko Podrug je
simbolično primio povelju s potvrdom o upisu na UNESCO-v popis. Treba li uopće
spomenuti žalosnu činjenicu da se na toj svečanosti nije pojavio niti jedan
predstavnik FDK-a.
U rješenju
Ministarstva kulture za klapsko pjevanje kao kulturno dobro pišu i sljedeće
važne odrednice:
“Za kulturno dobro “klapsko pjevanje” utvrđuje se sljedeći sustav
mjera zaštite:
- osigurati dostupnost dobra javnosti;
- poticati sudjelovanje zajednice i grupa koje baštine dobro u
identificiranju, definiranju, izvođenju i prenošenju dobra;
- popularizirati i promovirati kulturno dobro održavanjem stručnih
skupova, smotri folklora, festivala, koncerata, putem elektroničkih medija,
audio i video zapisa i na drugi način;
- poticati prenošenje i njegovanje kulturnog dobra u izvornim i
drugim sredinama;
- educirati stručni kadar za prenošenje znanja i vještina putem
seminara, radionica, formalnog i neformalnog obrazovanja;
- nastaviti sa istraživanjem dobra primjerenim dokumentiranjem u
svim oblicima i načinima suvremenog bilježenja, te stručnim i znanstvenim
vrednovanjem;
- štititi dobro prepoznajući procese globalizacije i društvene
transformacije, kako bi se izbjegla opasnost nestajanja ili uništenja.
Nositelj dobra dužan je provoditi mjere zaštite radi njegova
očuvanja, sukladno Zakonu o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara i svim
propisima koji se odnose na kulturna dobra, pridržavajući se njegove povijesno
tradicijske matrice i pojavnosti.“
To dakle znači
preuzimanje obveza, na međunarodnoj i na nacionalnoj razini, da se tako visoko
valorizirano kulturno dobro nadalje čuva, prenosi i promiče kao dio svjetske
baštine, istaknuto je u Ministarstvu kulture prigodom svečanosti primanja
povelje.
Samo od sebe nameće
se pitanje: Tko je dakle zadužen da provodi ovaj sustav mjera zaštite? Budimo
iskreni, kakva korist od UNESCO-vog uvrštenja na popis, ako se danas pod pojmom "klapa"
svrstava sve i svašta, a nema pravog branitelja baštine i izvornosti. Ima li
ikoga pozvanijeg da tu baštinu čuva i njeguje od FDK-a u Omišu? Upravo je Omiški festival zbog svoje povijesne uloge najpozvaniji da to napravi i spriječi daljnju
degradaciju i komercijalizaciju klapskog pjevanja, ali i samog sebe.
Međutim, sadašnje Festivalsko
vodstvo svih ovih godina tvrdoglavo je i prepotentno tvrdilo kako je FDK takva
institucija dovoljna sama po sebi, iznad svih ostalih i začahurivši se i ne
reagirajući na pravi način na sve današnje pojavnosti odbivalo bilo kakvu
vanjsku suradnju, te je tako na posredan način zapravo postalo glavni krivac za
najezdu razno raznih “klapa“ i “klapskih“ festivala koji to zapravo nisu.
Nije li upravo Omiš
javnim dopisima trebao prvi reagirati kada su u prilozima na TV postajama o
uvrštenju na UNESCO-v popis u pozadini svirali vokalno-instrumentalni ansambli,
a ne pjevale klape? Nije li upravo Omiš javnim dopisom trebao prvi reagirati
kada je nacionalna televizija na najveći Europski festival lakih nota Eurosong
poslala boy bend predstavljajući ga svijetu kao dalmatinsku, hrvatsku baštinu
iako to s klapom nema veze. Nije li baš Omiš trebao reagirati kada se na
Poljudu pod parolom “Ne damo te pismo naša” upravo ta naša pisma do kraja
podala komercijalizaciji. I sve to unatoč upozorenjima danas pokojnog velikana
klapske pjesme Ljube Stipišića Delmate "Ej čovječe, probudi se iz tuđega sna i vrati se sebi dok još imaš kome!".
Zar ne bi baš Omiš trebao reagirati i educirati brojne televizijske i radio
postaje sa specijaliziranim glazbenim programima koje se razbacuju pojmom
"klapa" u svojim emisijama podmetajući pod njim raznorazne vokalno-instrumentalne
ansamble, solo pjevače s back vokalima i boy bendove?
Ne treba otkrivati
toplu vodu. Još je u počecima Omiškog festivala na stručnim savjetovanjima u
Zagrebu i u Ruskamenu 1970. god. jasno odvojeno, definirano i zapisano u
festivalskim biltenima (koji kupe prašinu na šufitu u arhivi FDK-a), što je to
klapa, kako klapa pjeva, koliko ima članova, koja su pravila obrade i
harmonizacije klapskih pjesama i slično. Podilazeći nekim klapama i
pojedincima, uvodeći neke nove “klapske“ večeri, upravo je Omiš posljenih
godina “razvodnio“ ta pravila.
Da budem do kraja jasan,
nekolicina "klapa" koje su s vremenom iz jasnih, čitaj financijskih, razloga djelomice ili potpuno prešle u komercijalne vode, te su tako zapravo postali vokalno-instrumentalni ansambli,
i dalje muziciraju na visokom umjetničkim nivou i vrijedne su svake pažnje slušatelja. Međutim imaju li pravo i dalje
nazivati se klapom, (posebice uzmemo li u obzir najezdu onih drugih sastava
koji to, bez pardona, daju sebi za pravo, a da nikada nisu ni zapjevali a cappella)? Pitanje
je to za širu znanstvenu raspravu koju je FDK trebao odavno pokrenuti. Teško je to
očekivati od rukovodstva čiji je i sami umjetnički ravnatelj sklon takvom
glazbenom izričaju. Da i ne spominjem činjenicu da je paralelno s FDK-om ravnatelj i jednog drugog festivala lako glazbenih nota. U novije vrijeme nastali su brojni
novi “klapski” festivali čak i izvan granica Dalmacije pa i Hrvatske, koji rado
surađuju s klapama, njihovim voditeljima i etnomuzikolozima (kojih se FDK olako
odrekao). Neki od tih festivala slučajno ili smisleno podrivaju sve one temelje klapske
pjesme građene od 1967. god. do danas. Ali, to je već druga tema.
Mogao bih o
inertnosti i propustima FDK pisati još redaka i redaka. No, nadajmo se samo da s istekom
mandata sadašnjeg vodstva dolaze bolja vremena za Omiški
festival.
