MIT O FESTIVALU DALMATINSKIH KLAPA I UNESCO-U

    Prema rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića Mit je bajka, priča, izmišljotina, nevjerodostojan prikaz nekih događaja. A prema rječniku Vladimira Anića, Mit je opće prihvaćeno neutemeljeno uvjerenje ili vjerovanje. Ovom prigodom želim pisati upravo o jednom takvom mitu stvorenom u gradu Omišu.

    Vjerujem da je svima dobro poznato kako je krajem 2012. god. klapsko pjevanje upisano na reprezentativni UNESCO-v popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Uvrštenje klapskoga pjevanja na ovaj popis potvrda je njegove vrijednosti i značaja, ne samo kao nacionalne već i kao dijela svjetske baštine. U samom obrazloženju ovog rješenja između ostalog stoji: “...Pojam klapa povezan je s nastankom FDK u Omišu. Omiški festival uvelike je zaslužan za promociju klapskog pjevanja i prva je institucija koja je klapsko pjevanje prezentirala kao organizirani oblik tradicijskog (a kasnije i umjetničkog) glazbovanja... Postanak Omiškog festivala kao institucije inicirao je nastanak mnogih klapa. Tako je početkom 60-ih godina XX. stoljeća registrirano petnaestak organiziranih klapa, krajem 80-ih godina XX. stoljeća više od 200, a danas više od 400. Klapsko pjevanje se u razdoblju od 60-ih godina XX. stoljeća sve više definira kao simbol dalmatinskog (mediteranskog) identiteta...“

    Jako sam ponosan, vjerujem kao i svaki pravi Omišanin, na ovo priznanje i ulogu Omiškog festivala u tome. Ali, kada već govorimo o ulozi FDK-a treba pojasniti neke stvari. Da li bi klapsko pjevanje bilo uvršteno na UNESCO-v popis da nije bilo FDK? Što bi uopće bilo s klapskim pjevanjem? Kako bi ono danas izgledalo i bi li uopće postojalo? Važnost festivala u očuvanju klapskog pjevanja je ogromna. Ta zasluga prvenstveno pripada svim onim velikim entuzijastima koji su utemeljili i podigli festival i tako možda otrgli klapsko pjevanje trajnom zaboravu. Koji su još početkom 70-ih godina prošlog stoljeća postavili jasna pravila i definicije što je uopće klapa i klapsko pjevanje. Međutim, kada govorimo o samom projektu uvrštenja klapskog pjevanja na UNESCO-v popis onda tu, na žalost, prestaje svaka veza s FDK-om. Zašto? Zato što je Omiški festival propustio priliku da sudjeluje u realizaciji tog projekta, a mogao je, zapravo, morao je.

Predsjednik HUK-a Tonko Podrug simbolično

u ime svih klapa prima povelju UNESCO-a

iz ruku ministrice kulture Andree Zlatar Violić

    Kako je onda uopće došlo do ovog velikog projekta? Tko je glavni krivac za ovakav uspjeh klapskog pjevanja? Da vam to pojasnim prenijeti ću riječi iz razgovora s predsjednikom Hrvatske udruge klapa gosp. Tonkom Podrugom: “Prvi i jedini koji je sebe dao u tome i vodio cijeli projekt je prof. Joško Ćaleta etnomuzikolog zaposlen na Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu. On je osmislio što i kako? Ministarstvo kulture je bilo nositelj projekta, a nas nekoliko klapaša iz HUK-a je odradilo cijeli posao, najviše Jurica Bošković, pisalo tekstove i prikupljalo potrebne materijale. Omiškom festivalu je poslano nekoliko upita za sudjelovanjem u projektu, da pomognu materijalima. Nikad nisu odgovorili niti na jedan mail i na niti jedan način nisu sudjelovali u tome. Udruga je prvenstveno pripremila Zakon o očuvanju baštine što je izglasan u Saboru, koji je potpisao tadašnji ministar kulture Božo Biškupić, a zatim je slijedilo UNESCO-vo priznanje. HUK trenutno, na žalost, radi najviše po Zagrebu. Projekti su vezani uz nastupe zagrebačkih klapa. Tražimo što i kako dalje raditi? Svaka suradnja je dobrodošla. Meni je osobno uvijek bilo žao što s FDK-om nikad nije bilo zajedničkog jezika. Oni su nas uvijek doživljavali kao neku vrstu konkurencije... bez veze... umjesto da zajedno surađujemo.“

    Kao potkrepu ovim Tonkovim tvrdnjama u prilozima su dopisi koje su u ime udruge pisali neki od klapskih voditelja i entuzijasta. U rješenju iz Ministarstva kulture zanimljivo je primijetiti da je na popisu svih subjekata kojima se ono dostavlja na prvom mjestu upravo Hrvatska udruga klapa. I na kraju svega, u foayeu splitskog HNK u ime svih klapaša, a iz ruku ministrice kulture A. Zlatar Violić, Tonko Podrug je simbolično primio povelju s potvrdom o upisu na UNESCO-v popis. Treba li uopće spomenuti žalosnu činjenicu da se na toj svečanosti nije pojavio niti jedan predstavnik FDK-a.

    U rješenju Ministarstva kulture za klapsko pjevanje kao kulturno dobro pišu i sljedeće važne odrednice:

“Za kulturno dobro “klapsko pjevanje” utvrđuje se sljedeći sustav mjera zaštite:

- osigurati dostupnost dobra javnosti;

- poticati sudjelovanje zajednice i grupa koje baštine dobro u identificiranju, definiranju, izvođenju i prenošenju dobra;

- popularizirati i promovirati kulturno dobro održavanjem stručnih skupova, smotri folklora, festivala, koncerata, putem elektroničkih medija, audio i video zapisa i na drugi način;

- poticati prenošenje i njegovanje kulturnog dobra u izvornim i drugim sredinama;

- educirati stručni kadar za prenošenje znanja i vještina putem seminara, radionica, formalnog i neformalnog obrazovanja;

- nastaviti sa istraživanjem dobra primjerenim dokumentiranjem u svim oblicima i načinima suvremenog bilježenja, te stručnim i znanstvenim vrednovanjem;

- štititi dobro prepoznajući procese globalizacije i društvene transformacije, kako bi se izbjegla opasnost nestajanja ili uništenja.

Nositelj dobra dužan je provoditi mjere zaštite radi njegova očuvanja, sukladno Zakonu o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara i svim propisima koji se odnose na kulturna dobra, pridržavajući se njegove povijesno tradicijske matrice i pojavnosti.“

To dakle znači preuzimanje obveza, na međunarodnoj i na nacionalnoj razini, da se tako visoko valorizirano kulturno dobro nadalje čuva, prenosi i promiče kao dio svjetske baštine, istaknuto je u Ministarstvu kulture prigodom svečanosti primanja povelje.

    Samo od sebe nameće se pitanje: Tko je dakle zadužen da provodi ovaj sustav mjera zaštite? Budimo iskreni, kakva korist od UNESCO-vog uvrštenja na popis, ako se danas pod pojmom "klapa" svrstava sve i svašta, a nema pravog branitelja baštine i izvornosti. Ima li ikoga pozvanijeg da tu baštinu čuva i njeguje od FDK-a u Omišu? Upravo je Omiški festival zbog svoje povijesne uloge najpozvaniji da to napravi i spriječi daljnju degradaciju i komercijalizaciju klapskog pjevanja, ali i samog sebe.

Međutim, sadašnje Festivalsko vodstvo svih ovih godina tvrdoglavo je i prepotentno tvrdilo kako je FDK takva institucija dovoljna sama po sebi, iznad svih ostalih i začahurivši se i ne reagirajući na pravi način na sve današnje pojavnosti odbivalo bilo kakvu vanjsku suradnju, te je tako na posredan način zapravo postalo glavni krivac za najezdu razno raznih “klapa“ i “klapskih“ festivala koji to zapravo nisu.

    Nije li upravo Omiš javnim dopisima trebao prvi reagirati kada su u prilozima na TV postajama o uvrštenju na UNESCO-v popis u pozadini svirali vokalno-instrumentalni ansambli, a ne pjevale klape? Nije li upravo Omiš javnim dopisom trebao prvi reagirati kada je nacionalna televizija na najveći Europski festival lakih nota Eurosong poslala boy bend predstavljajući ga svijetu kao dalmatinsku, hrvatsku baštinu iako to s klapom nema veze. Nije li baš Omiš trebao reagirati kada se na Poljudu pod parolom “Ne damo te pismo naša” upravo ta naša pisma do kraja podala komercijalizaciji. I sve to unatoč upozorenjima danas pokojnog velikana klapske pjesme Ljube Stipišića Delmate "Ej čovječe, probudi se iz tuđega sna i vrati se sebi dok još imaš kome!". Zar ne bi baš Omiš trebao reagirati i educirati brojne televizijske i radio postaje sa specijaliziranim glazbenim programima koje se razbacuju pojmom "klapa" u svojim emisijama podmetajući pod njim raznorazne vokalno-instrumentalne ansamble, solo pjevače s back vokalima i boy bendove?

    Ne treba otkrivati toplu vodu. Još je u počecima Omiškog festivala na stručnim savjetovanjima u Zagrebu i u Ruskamenu 1970. god. jasno odvojeno, definirano i zapisano u festivalskim biltenima (koji kupe prašinu na šufitu u arhivi FDK-a), što je to klapa, kako klapa pjeva, koliko ima članova, koja su pravila obrade i harmonizacije klapskih pjesama i slično. Podilazeći nekim klapama i pojedincima, uvodeći neke nove “klapske“ večeri, upravo je Omiš posljenih godina “razvodnio“ ta pravila.

    Da budem do kraja jasan, nekolicina "klapa" koje su s vremenom iz jasnih, čitaj financijskih, razloga djelomice ili potpuno prešle u komercijalne vode, te su tako zapravo postali vokalno-instrumentalni ansambli, i dalje muziciraju na visokom umjetničkim nivou i vrijedne su svake pažnje slušatelja. Međutim imaju li pravo i dalje nazivati se klapom, (posebice uzmemo li u obzir najezdu onih drugih sastava koji to, bez pardona, daju sebi za pravo, a da nikada nisu ni zapjevali a cappella)? Pitanje je to za širu znanstvenu raspravu koju je FDK trebao odavno pokrenuti. Teško je to očekivati od rukovodstva čiji je i sami umjetnički ravnatelj sklon takvom glazbenom izričaju. Da i ne spominjem činjenicu da je paralelno s FDK-om ravnatelj i jednog drugog festivala lako glazbenih nota. U novije vrijeme nastali su brojni novi “klapski” festivali čak i izvan granica Dalmacije pa i Hrvatske, koji rado surađuju s klapama, njihovim voditeljima i etnomuzikolozima (kojih se FDK olako odrekao). Neki od tih festivala slučajno ili smisleno podrivaju sve one temelje klapske pjesme građene od 1967. god. do danas. Ali, to je već druga tema.

    Mogao bih o inertnosti i propustima FDK pisati još redaka i redaka. No, nadajmo se samo da s istekom mandata sadašnjeg vodstva dolaze bolja vremena za Omiški festival.

DOM KULTURE

     Omiš je bez ikakve sumnje, grad umjetnosti i kulture, u svakom pogledu. Dovoljno je podsjetiti se nekih zvučnih imena iz njegove prošlosti i sadašnjosti. Velikih književnika Jure Kaštelana, Josipa Pupačića, Drage Ivaniševića, Nikole Miličevića, Ivana Katušića, Anđelka Novakovića; slikara i kipara Joke Kneževića, Milovana Stanića, Branka Kovačevića, Kažimira Hraste...To je grad tradicije i grad glazbe: gusarska povijest, Poljička republika, Festival dalmatinskih klapa, Župni zbor, Gradska glazba, Glazbena škola, Guitar fest... Ne čudi stoga što u njemu djeluje veliki broj ustanova i udruga u kulturi, jer u takvom rasadniku stalno pristižu nove generacije i novi talenti koje treba usmjeravati i “brusiti“.
Bog mi je, eto, dao tu sreću da živim u tom gradu i podario mi sluh za glazbu koji sam bio u prilici u takvim uvjetima razvijati od malih nogu. Još kad me kao mulca od 3-4 godine otac vodio pomagati (tada se još nije koristila riječ volontirati) na festivalu klapa gdje bi npr. nosio stolice (iz početka po jednu), a navečer dijelio programe na ulazu i tako usput upijao prve klapske akorde, pa sve do danas kad sam kao nastavnik u prilici prenijeti svoje znanje novim talentiranim generacijama učenika. Prošao sam kroz mnoga društva, udruge i institucije u kulturi, upoznao njihov rad, rezultate, uspjehe ali i poteškoće i potrebe u radu.
Naravno, osim svima znane kronične besparice, glavni problem je uvijek bio i ostao nedostatak adekvatnog prostora za rad. Bili su toga svjesni i stariji omišani. Tako je kasnih 70-ih godina krenula u realizaciju ideja o izgradnji Spomen doma boraca i omladine, kako se tada zvao, čiji neslavni temelji i danas “krase“ prostor na Priku. Radovao sam se kao mali maketi tog velebnog projekta koja se dugo vremena nalazila u prizemlju Centra za kulturu tamo gdje je danas Narodna knjižnica. Bilo je tu koliko se sjećam raznih sadržaja, čak i otvorena ljetna pozornica za razne predstave. Dom se gradio sredstvima iz samodoprinosa plaća svih građana omiške općine. Naravno novaca je uvijek nedostajalo. Poslije su se koliko znam uključili i neki investitori i kako to u nas biva uskoro je sve stalo. Sjećam se samo da se još godinama na gradilištu, kao ružna uspomena, vrtila dizalica na buri, skoro sve do početka Domovinskog rata.
Zanimljiva je činjenica da su mnoga mala mjesta bivše općine Omiš još puno ranije dobila neku vrstu domova za sadržaje u kulturi i slično. Održavali su se u tim prostorima mnogi koncerti, plesnjaci, probe, skupovi i slično. Dugi rat, Gata, Tugare, Kostanje...A Omiš kao centar općine ništa ni do današnjih dana.
Početkom ovog stoljeća inicijativom bivšeg ravnatelja Centra za kulturu krenula je u realizaciju ideja o rekonstrukciji i revitalizaciji Ilirskog sjemeništa na Priku. Tako je omiški arhitekt Viktor Pirović izradio projekt preuređenja Ilirskog sjemeništa. Koliko je ova ideja daleko dogurala i koliko je zapreka u njenoj realizaciji do danas uopće uklonjeno, a koliko ih još ima? I koliko je sredstava do sada uloženo, a koliko se još planira uložiti? Dovoljno je prošetati i vidjeti u kakvom je stanju Ilirsko sjemeniše. Čekanje na izmiještanje nekoliko suvlasnika u stanove čija gradnja još nije ni započela?! Upitno stanje kvalitete zidova ispod slojeva žbuke, ograničavajući materijali u izgradnji, stalan nadzor konzervatora, ukupna površina i raspored prostorija unaprijed ograničeni postojećom arhitekturom, položaj stiješnjen planinom, zgradama i spomenikom kulturne baštine, bez dovoljno velikog predvorja i adekvatog parkirališta...Daleko je to od realizacije, i što je još važnije, daleko ispod nivoa koji zaslužuje kultura ovoga grada.
U ime grada, a u svrhu izrade strategije njegova razvoja, tvrtka MICRO projekt d.o.o. 2011. god. izradila je analizu stanja. Žalosna je činjenica da su u toj detaljnoj analizi kulturi posvećene samo dvije stanice (89 i 90), te da ni jedna od brojnih udruga u kulturi ili neki njen projekt nisu ni spomenuti. Na temelju takve nepotpune analize, u izradi strategije razvoja grada sudjelovalo je devet članova radne skupine.

Iz popisa njihovih imena sami prosudite kolike su njihove kompetencije i znanja na području kulture. Ako još pridodamo zasigurno i lobiranje bivšeg ravnatelja Centra za kulturu, nije čudno da je obnova Ilirskog sjemeništa ostala kao važan projekt strategije razvoja grada. I neka je! Taj važan kulturni spomenik zasigurno zaslužuje bolji tretman, kao što ga zaslužuje i crkvica sv. Petra odmah do njega, ali da li je to dobro i trajno riješenje koje zadovoljava potrebe u kulturi Omiša? Indikativno je i da se u sport ulaže puno više nego u kulturu (evo i sportska dvorana, hvala Bogu, lijepo napreduje), iako su (neka se sportaši ne uvrijede) rezultati i uspjesi u kulturi daleko veći.
Nastupao sam, ponajviše s Puntarima, u raznim mjestima i na raznim pozornicama. Imao sam tako priliku vidjeti kako izgledaju neke dvorane i domovi kulture. Najviše su me dojmili oni po Sloveniji. Kako su dobro arhitektonski riješeni i opremljeni, kako se uredno održavaju, i kako su bogati raznovrsnim programom. Primjerice naši prijatelji iz prijateljske općine Zagorje ob Savi imaju predivan Dom kulture koji je izgrađen još davnih 60-ih, a koji je i danas izrazito funkcionalan.
I tako ja već dugo vremena u svojim promišljanjima zamišljam kako bi trebao izgledati Dom kulture u Omišu. Zauzimao bi on centralno mjesto u gradu i u fizičkom i u estetskom i u društvenom smislu. Bio bi smješten najbolje tamo gdje se davno i počeo raditi Spomen dom boraca i omladine i bio bi centralno mjesto okupljanja svih generacija, ali ipak prvenstveno mladih. Imao bi dovoljno veliki parking za brojne goste koji bi dolazili iz daljih mjesta na razna događanja kojih bi bilo kroz cijelu godinu. Imao bi klubski “underground“ prostor u podzemnoj etaži, koji bi bio odlično zvučno izoliran. U njemu bi se održavali koncerti i festivali urbanih, rock i alternativnih mladih bandova iz cijele Hrvatske i šire, ali i tematske disco večeri. Piće bi u klubu prodavali mladi, zaposlenici Doma kulture, a prihod bi išao u blagajnu doma, a ne u privatne ruke nekom koncesionaru ili slično. Svakako da bi se u taj Dom smjestile važne institucije u kulturi. Prije svega Narodna knjižnica i Glazbena škola koje vape za većim i kvalitetnijim prostorom, sa svim potrebnim sadržajima. Oslobodio bi se tako sadašnji prostor na Punti za neke druge gradske sadržaje ili bi se eventualno mogao prodati, a sredstva preusmjeriti u izgradnju Doma (premda zgrada na Punti zapravo i nije u vlasništvu grada). Bilo bi tu mjesta i za brojne udruge u kulturi. Zborovi i klape bi mogle održavati probe. U baletnoj sali održavale bi se probe folklora i plesne škole kao i tečajevi plesa. Gradska glazba imala bi svoju prostoriju u kojoj bi se nalazili instrumenti i note i nesmetano održavale probe. Nalazila bi se u domu i izložbena galerija sa stalnim i privremenim postavima i prostorom za likovne umjetnike. npr. postav Festivala klapa ili Poljičke republike i sl. Centralno mjesto zauzimala bi multimedijalna dvorana za 300-400 osoba koja bi bila suvremeno opremljena. Tako bi se na njenoj pozornici mogle održavati probe i predstave gradskog i školskog teatra, probe i koncerti učenika glazbene škole, zborova, orkestara, klapa, plesača, solista... Omiš guitar fest, Omiški kulturno ljeto, Festival dalmatinskih klapa i drugi događaji pronašli bi tu svoje mjesto. U njoj bi se prikazivali igrani filmovi, edukativni filmovi i predavanja za učenike, politički skupovi, razna predavanja i prezentacije, a vrtići bi dolazili na lutkarske i dječje predstave. Gostovali bi tu izvođači iz drugih gradova, drugi teatri i slično. Takva dvorana bila bi iskorištena gotovo sve dane u godini, a cijeli Dom kulture bio bi centralno mjesto života u gradu. Ravnatelj Doma kulture održavao bi redovite sastanke s voditeljima sekcija i zajednički bi osmišljavali kalendar događanja. Tako bi se priredbe i koncerti mogli tematski pripremati npr. obilježavanje važnih datuma, obljetnica, događaja, a izbjeglo bi se njihovo preklapanje. Kalendar svih događanja bio bi dostupan na oglasnim mjestima, na plakatima, na facebook i web stranicama Doma kulture, a flayeri s programom na više jezika bili bi dostupni u svim turističkim agencijama, recepcijama hotela, apartmanima i sl.
I tako ja promišljam kako su sebični i uskogrudni interesi ravnatelja i voditelja pojedinih udruga i institucija, s nerealnim i polovičnim rješenjima koji neće biti nikad realizirani, zamijenjeni interesom cijele društvene zajednice. Zamišljam kako su se svi dionici: institucije u kulturi i obrazovanju, udruge u kulturi, turistička zajednica, gradska vlast, i svi zainteresirani ujedinili u klaster oko zajedničkog projekta za dobrobit čitavog grada. Kako je gradska vlast osigurala zemljište s urednim vlasničkim papirima, i građevinsku dozvolu, a svi su zasukali rukave i krenuli u lobiranje od županije, preko resornih ministarstava i Vlade sve do Europske unije i sredstava iz njenih fondova. Jer baš za takve projekte koji obuhvaćaju veliki broj dionika, koji su za dobrobit šire zajednice, koji su usmjereni mladima, koji su vezani uz multikulturalnost, obrazovanje i turizam, a koji su naravno, dobro i detaljno pripremljeni Europska unija rado odobrava sredstva. A eto, baš krajem ove godine kreće novi program fondova pod nazivom “Kreativna Europa“.