DOM KULTURE

     Omiš je bez ikakve sumnje, grad umjetnosti i kulture, u svakom pogledu. Dovoljno je podsjetiti se nekih zvučnih imena iz njegove prošlosti i sadašnjosti. Velikih književnika Jure Kaštelana, Josipa Pupačića, Drage Ivaniševića, Nikole Miličevića, Ivana Katušića, Anđelka Novakovića; slikara i kipara Joke Kneževića, Milovana Stanića, Branka Kovačevića, Kažimira Hraste...To je grad tradicije i grad glazbe: gusarska povijest, Poljička republika, Festival dalmatinskih klapa, Župni zbor, Gradska glazba, Glazbena škola, Guitar fest... Ne čudi stoga što u njemu djeluje veliki broj ustanova i udruga u kulturi, jer u takvom rasadniku stalno pristižu nove generacije i novi talenti koje treba usmjeravati i “brusiti“.
Bog mi je, eto, dao tu sreću da živim u tom gradu i podario mi sluh za glazbu koji sam bio u prilici u takvim uvjetima razvijati od malih nogu. Još kad me kao mulca od 3-4 godine otac vodio pomagati (tada se još nije koristila riječ volontirati) na festivalu klapa gdje bi npr. nosio stolice (iz početka po jednu), a navečer dijelio programe na ulazu i tako usput upijao prve klapske akorde, pa sve do danas kad sam kao nastavnik u prilici prenijeti svoje znanje novim talentiranim generacijama učenika. Prošao sam kroz mnoga društva, udruge i institucije u kulturi, upoznao njihov rad, rezultate, uspjehe ali i poteškoće i potrebe u radu.
Naravno, osim svima znane kronične besparice, glavni problem je uvijek bio i ostao nedostatak adekvatnog prostora za rad. Bili su toga svjesni i stariji omišani. Tako je kasnih 70-ih godina krenula u realizaciju ideja o izgradnji Spomen doma boraca i omladine, kako se tada zvao, čiji neslavni temelji i danas “krase“ prostor na Priku. Radovao sam se kao mali maketi tog velebnog projekta koja se dugo vremena nalazila u prizemlju Centra za kulturu tamo gdje je danas Narodna knjižnica. Bilo je tu koliko se sjećam raznih sadržaja, čak i otvorena ljetna pozornica za razne predstave. Dom se gradio sredstvima iz samodoprinosa plaća svih građana omiške općine. Naravno novaca je uvijek nedostajalo. Poslije su se koliko znam uključili i neki investitori i kako to u nas biva uskoro je sve stalo. Sjećam se samo da se još godinama na gradilištu, kao ružna uspomena, vrtila dizalica na buri, skoro sve do početka Domovinskog rata.
Zanimljiva je činjenica da su mnoga mala mjesta bivše općine Omiš još puno ranije dobila neku vrstu domova za sadržaje u kulturi i slično. Održavali su se u tim prostorima mnogi koncerti, plesnjaci, probe, skupovi i slično. Dugi rat, Gata, Tugare, Kostanje...A Omiš kao centar općine ništa ni do današnjih dana.
Početkom ovog stoljeća inicijativom bivšeg ravnatelja Centra za kulturu krenula je u realizaciju ideja o rekonstrukciji i revitalizaciji Ilirskog sjemeništa na Priku. Tako je omiški arhitekt Viktor Pirović izradio projekt preuređenja Ilirskog sjemeništa. Koliko je ova ideja daleko dogurala i koliko je zapreka u njenoj realizaciji do danas uopće uklonjeno, a koliko ih još ima? I koliko je sredstava do sada uloženo, a koliko se još planira uložiti? Dovoljno je prošetati i vidjeti u kakvom je stanju Ilirsko sjemeniše. Čekanje na izmiještanje nekoliko suvlasnika u stanove čija gradnja još nije ni započela?! Upitno stanje kvalitete zidova ispod slojeva žbuke, ograničavajući materijali u izgradnji, stalan nadzor konzervatora, ukupna površina i raspored prostorija unaprijed ograničeni postojećom arhitekturom, položaj stiješnjen planinom, zgradama i spomenikom kulturne baštine, bez dovoljno velikog predvorja i adekvatog parkirališta...Daleko je to od realizacije, i što je još važnije, daleko ispod nivoa koji zaslužuje kultura ovoga grada.
U ime grada, a u svrhu izrade strategije njegova razvoja, tvrtka MICRO projekt d.o.o. 2011. god. izradila je analizu stanja. Žalosna je činjenica da su u toj detaljnoj analizi kulturi posvećene samo dvije stanice (89 i 90), te da ni jedna od brojnih udruga u kulturi ili neki njen projekt nisu ni spomenuti. Na temelju takve nepotpune analize, u izradi strategije razvoja grada sudjelovalo je devet članova radne skupine.

Iz popisa njihovih imena sami prosudite kolike su njihove kompetencije i znanja na području kulture. Ako još pridodamo zasigurno i lobiranje bivšeg ravnatelja Centra za kulturu, nije čudno da je obnova Ilirskog sjemeništa ostala kao važan projekt strategije razvoja grada. I neka je! Taj važan kulturni spomenik zasigurno zaslužuje bolji tretman, kao što ga zaslužuje i crkvica sv. Petra odmah do njega, ali da li je to dobro i trajno riješenje koje zadovoljava potrebe u kulturi Omiša? Indikativno je i da se u sport ulaže puno više nego u kulturu (evo i sportska dvorana, hvala Bogu, lijepo napreduje), iako su (neka se sportaši ne uvrijede) rezultati i uspjesi u kulturi daleko veći.
Nastupao sam, ponajviše s Puntarima, u raznim mjestima i na raznim pozornicama. Imao sam tako priliku vidjeti kako izgledaju neke dvorane i domovi kulture. Najviše su me dojmili oni po Sloveniji. Kako su dobro arhitektonski riješeni i opremljeni, kako se uredno održavaju, i kako su bogati raznovrsnim programom. Primjerice naši prijatelji iz prijateljske općine Zagorje ob Savi imaju predivan Dom kulture koji je izgrađen još davnih 60-ih, a koji je i danas izrazito funkcionalan.
I tako ja već dugo vremena u svojim promišljanjima zamišljam kako bi trebao izgledati Dom kulture u Omišu. Zauzimao bi on centralno mjesto u gradu i u fizičkom i u estetskom i u društvenom smislu. Bio bi smješten najbolje tamo gdje se davno i počeo raditi Spomen dom boraca i omladine i bio bi centralno mjesto okupljanja svih generacija, ali ipak prvenstveno mladih. Imao bi dovoljno veliki parking za brojne goste koji bi dolazili iz daljih mjesta na razna događanja kojih bi bilo kroz cijelu godinu. Imao bi klubski “underground“ prostor u podzemnoj etaži, koji bi bio odlično zvučno izoliran. U njemu bi se održavali koncerti i festivali urbanih, rock i alternativnih mladih bandova iz cijele Hrvatske i šire, ali i tematske disco večeri. Piće bi u klubu prodavali mladi, zaposlenici Doma kulture, a prihod bi išao u blagajnu doma, a ne u privatne ruke nekom koncesionaru ili slično. Svakako da bi se u taj Dom smjestile važne institucije u kulturi. Prije svega Narodna knjižnica i Glazbena škola koje vape za većim i kvalitetnijim prostorom, sa svim potrebnim sadržajima. Oslobodio bi se tako sadašnji prostor na Punti za neke druge gradske sadržaje ili bi se eventualno mogao prodati, a sredstva preusmjeriti u izgradnju Doma (premda zgrada na Punti zapravo i nije u vlasništvu grada). Bilo bi tu mjesta i za brojne udruge u kulturi. Zborovi i klape bi mogle održavati probe. U baletnoj sali održavale bi se probe folklora i plesne škole kao i tečajevi plesa. Gradska glazba imala bi svoju prostoriju u kojoj bi se nalazili instrumenti i note i nesmetano održavale probe. Nalazila bi se u domu i izložbena galerija sa stalnim i privremenim postavima i prostorom za likovne umjetnike. npr. postav Festivala klapa ili Poljičke republike i sl. Centralno mjesto zauzimala bi multimedijalna dvorana za 300-400 osoba koja bi bila suvremeno opremljena. Tako bi se na njenoj pozornici mogle održavati probe i predstave gradskog i školskog teatra, probe i koncerti učenika glazbene škole, zborova, orkestara, klapa, plesača, solista... Omiš guitar fest, Omiški kulturno ljeto, Festival dalmatinskih klapa i drugi događaji pronašli bi tu svoje mjesto. U njoj bi se prikazivali igrani filmovi, edukativni filmovi i predavanja za učenike, politički skupovi, razna predavanja i prezentacije, a vrtići bi dolazili na lutkarske i dječje predstave. Gostovali bi tu izvođači iz drugih gradova, drugi teatri i slično. Takva dvorana bila bi iskorištena gotovo sve dane u godini, a cijeli Dom kulture bio bi centralno mjesto života u gradu. Ravnatelj Doma kulture održavao bi redovite sastanke s voditeljima sekcija i zajednički bi osmišljavali kalendar događanja. Tako bi se priredbe i koncerti mogli tematski pripremati npr. obilježavanje važnih datuma, obljetnica, događaja, a izbjeglo bi se njihovo preklapanje. Kalendar svih događanja bio bi dostupan na oglasnim mjestima, na plakatima, na facebook i web stranicama Doma kulture, a flayeri s programom na više jezika bili bi dostupni u svim turističkim agencijama, recepcijama hotela, apartmanima i sl.
I tako ja promišljam kako su sebični i uskogrudni interesi ravnatelja i voditelja pojedinih udruga i institucija, s nerealnim i polovičnim rješenjima koji neće biti nikad realizirani, zamijenjeni interesom cijele društvene zajednice. Zamišljam kako su se svi dionici: institucije u kulturi i obrazovanju, udruge u kulturi, turistička zajednica, gradska vlast, i svi zainteresirani ujedinili u klaster oko zajedničkog projekta za dobrobit čitavog grada. Kako je gradska vlast osigurala zemljište s urednim vlasničkim papirima, i građevinsku dozvolu, a svi su zasukali rukave i krenuli u lobiranje od županije, preko resornih ministarstava i Vlade sve do Europske unije i sredstava iz njenih fondova. Jer baš za takve projekte koji obuhvaćaju veliki broj dionika, koji su za dobrobit šire zajednice, koji su usmjereni mladima, koji su vezani uz multikulturalnost, obrazovanje i turizam, a koji su naravno, dobro i detaljno pripremljeni Europska unija rado odobrava sredstva. A eto, baš krajem ove godine kreće novi program fondova pod nazivom “Kreativna Europa“.